-Piše: protojerej stavrofor Gojko Perović
Osnov ljudske predstave o Bogu odnosi se na pojam Bića koje je Sveprisutno, Beskrajno, Svevideće i nikada do kraja opisivo, našim riječima. Takav Bog ne može se ograničiti niti svesti na određeni prostor i vrijeme, drugim riječima – svako vrijeme i svaki prostor, podjednako su Njegovi. Pa opet, duhovni život Pravoslavne Crkve, veoma razlikuje dane - jedne od drugih. Kako na nivou sedmice, tako i na nivou godišnjeg kruga. Zato nam, tokom sedmice, svi dani, oni tzv. radni, dođu kao priprema za nedjeljni dan. Nedjelja je dan posvećen spomenu na Hristovo Vaskrsenje, a to je u hrišćanskoj interpretaciji, onaj „sedmi dan” ( što je u starozavjetnom vremenu bila subota ), za koji je Gospod zapovijedio ljudima da ga imaju posvetiti Njemu.
Isto tako, tokom godine, pored ovog sedmičnog ritma, koji se godišnje obrne pedesetak puta - imamo i velike crkvene praznike, poput Božića koga ovih dana proslavljamo. Po načinu života vjernika, kao i po vrsti bogosluženja u hramovima, očigledno je da su nam četrdeset dana uoči Božića ( kao i nedjelje koje prethode ovom prazniku….Djetinjci, Materice i Oci ), zaključno sa Badnjim danom - dani pripreme za toržestvo koje će da uslijedi u veselim, prazničnim danima Hristovog Rođenja. U narodu je ostao izraz da su ovi dani ,,blagosloveni”, ,,blagi”…. a taj izraz kao da sugeriše njihovu dominantnost u odnosu na druge dane. Reklo bi se da su ti dani ,,bolji” i ,,ljepši” od drugih, te da je, nekako, u njima, Bog više prisutan, nego u drugima.
Kako sada uskladiti takvo shvatanje praznika, s gore pomenutim pojmom Božije Sveprisutnosti? To će nam najlakše biti ako ovu temu uporedimo s nečim što nam je već poznato, a što liči ili što nas podsjeća na ovu našu temu. Možemo da počnemo od ugledanja na sveprisutne prirodne pojave i osnovne elemente stvarnosti: voda, vazduh ili vatra. Odavno su naučnici ustanovili da se ove pojave nalaze gotovo svuda oko nas i stalno su tu, ali da, pod određenim uslovima, mijenjaju svoje pojavne oblike. Eto npr. voda i njena, svima poznata, agregatna stanja. Ili, recimo, rijeka ili more. Mirni tok, vodopadi, poniranje ispod zemlje i izvan domašaja golog oka…plima, osjeka, talasi, bonaca. Rekao bi čovjek, čas ih ima, čas ih nema…a stalno su tu. Neko će reći da za pojavu vatre treba da se steknu posebni uslovi, ali kako je Njegoš davno primijetio, samo jedan udar, može da ,,nađe” u kamenu, mrtvom i hladnom kamenu - iskru buduće vatre.
Ali opet, izuzev slikovitosti, ovi primjeri nas ne dovode do suštine problema. Iz hrišćanske perspektive, na Boga teško možemo da gledamo kao na neku stihiju, nalik gore navedenima. On ima ta svojstva sveprisutnosti i karakter neophodne ( nasušne ) potrebe , koju za nas ljude imaju voda i vazduh, ali je Božije biće mnogo više od toga.
Gospod je, za vjerujuće ljude, više nalik učitelju, roditelju, dobrom starom prijatelju ili nekoj voljenoj osobi. Sveprisutnost ovih ličnosti u našem životu, nije fizička niti ima onu zastupljenost koju imaju prirodne pojave, ali za cjelokupan psihofizički sklop čovjekov važnost blizine takvih ljudi, može da se poredi, pa čak i da premaši važnost disanja ili toplote!
Evo, recimo, da parafraziram poetičnost Maka Dizdara:
,,Od očinjeg vida, nema većeg blaga, Draža si mi, od očiju draga”…. A ovakvih i sličnih izraza je prepuna istorija ljudskog stvaralaštva.
Dakle, Gospod Bog je više nalik dragim ličnostima nego prirodnim pojavama. A te ličnosti imaju svojstvo da su prisutne u našim srcima, unutar nas - uprkos njihovom povremenom fizičkom odsustvu. Mislimo na njih, sjećamo ih se i nestrpljivo očekujemo sledeći susret s njima. Volimo ih, i stalno su nam u glavi, a opet, jedva čekamo da ih vidimo. Ponekad ih sretenemo slučajno, nekada o njima nešto čujemo od drugih…ali, kakva je to radost, kada znamo da ćemo ih uskoro sresti, ili da će doći negdje u neko zakazano vrijeme, ili da im se vraćamo, poslije dužeg odsusutva.
Praznik ili Blagi dan, jeste dan, kada Onaj koji stalno postoji, koji je prisutan za sebe i po sebi, koji je prisutan i u nama samima - to je, dakle, dan, kada nam On dolazi. Pa i ako je stalno prisutan, i neprestano je tu - On nam dolazi u goste. Susret – to je suština praznične radosti.
A Božić jeste upravo takav praznik, kada u vidu badnjaka koji simvoliše Hrista, Bogomladenac ulazi u naše domove. Na božićno jutro, u liturgijskom bogosluženju, Gospod ulazi i u naše duše, u cijelo naše biće, u vidu Svetog pričešća. Odnosno, naši domovi i naše duše, postaju nalik Vitlejemskoj pećini, u kojoj se Bog rađa kao čovjek. Da, baš tako uvijek-postojeći i sve-postojeći Bog, silazi među nas, da bude jedan od ljudi, i da ga susrećemo kao sebi ravnog.
Baš zato, Njegoš je riječima, koje se, poput Dizdarevih, tiču važnosti ,,očinjeg vida” - ispjevao misao, kako nema, pravoga slavlja ljudskog, bez tog i takvog Božića. Dana u kome se susrećemo sa samim Bogom.
(Autor je rektor
Cetinjske bogoslovije)